njegoseva.me
Nazad
Idi na galeriju!

Cetinje

Djetinjstvo sam provela na Cetinju, u Njegoševoj ulici broj 36. Ritam života kuća pratio je godišnji kalendar. Ljetnje vrućine izmamile bi žene da iznesu stolice i sjede, svaka ispred svojih kuća. U jesen je su se pripremala drva, zimi je slijedila borba sa snijegom koji je dostizao ogromne visine. Čim bi došlo proljeće, život se selio u dvorišta sa zadnjih strana kuća. I naša bašta bila je puna mirišljavih pitomih, ruža, jorgovana… Drveni sto u šarenom hladu oraha, razgovori sa komšijama preko kamenih ograda… Upravo tih scena puni su naši porodični albumi. Možda sam i zato počela i sama da se bavim fotografijom… Iza kulisa kuća Njegoševe ulice …

Za Njegoševu ulicu karakterističan je i miris lipa u junu i julu. Ispod krošnji lipa smještene su kafane - hramovi cetinjskog ugostiteljstva. Povremeno se lipe posijeku zbog bolesti i tada je ulica prazna i pusta, poput usta bezubog čovjeka. Na lipe se i danas rajsneglama pričvršćuju smrtovnice. Kad umre neko mlad, smrtovnice su plave. Na crnim smrtovnicama uvijek stoji krst ili petokraka. Puno je u našem gradu bilo plavih, ne znam zašto. Valjda se opasno živjelo, vozilo brzo… Shvatila sam da sam u ozbiljnim godinama kada sam i sama počela da ih čitam. Fotografija Krsta Đuričića - Sima Cuce, kako čita kome mora ići na saučešće, prava je slika i današnje svakodnevnice.

Prvo urbanističko iscrtavanje grada Cetinja predstavlja plan M. Kovačevića iz 1860. Vidljivo je da osim Manastira, Biljarde i crkve na Ćipuru postoji formirano naselje od 34 kuće građene u nizu uz dvije ulice: Dvorsku (današnji Dvorski trg) i Katunsku (današnja Njegoševa ulica)koje se sijeku i na ukrštanju stvaraju trg na kome su se nalazili veliko stablo hrasta i bunar. Njegoševa, nastala na pravcu glavnog puta prema Lovćenu, postaje okosnica strukture grada. Tu su se nalazile najljepše privatne kuće, najluksuznije radnje, državne institucije.Uočljiva je diferencijacija stanovništva: Katunskui Dvorsku ulicu naseljavaju glavari, Bajovu trgovci, a u Medovini žive zantlije i siromašnije stanovništvo. Gradske ulice osvjetljavaju se fenjerima, posađeni su drvoredi lipa, kuće se grade solidnije i,od 1870. godine kada se donosi i Uredba o zabrani pokrivanja kuća slamom,sve češće dobijaju spratove.

Uporedo sa povećanjem grada i broja stanovnika u Cetinju, Njegoševa ulica, dužine 950 metara, mijenjala se, osavremenjavala i urbanistički modernizovala, naročito posljednjih decenija XIX vijeka. Između 1891. i 1894. godine, u njenom donjem dijelu, podižu se i uređuju dva sjenovita gradska parka sa elementima vrtne arhitekture, ukupne površine sedam hektara. Dvorski park urađen je u francuskom, a Gradski park u engleskom maniru. U Dvorskom parku 1895. izgrađena je elegantna rezidencija prijestolonasljednika Danila u kojoj je živio do 1916. godine. U rezidenciji kasnije se smješta gimnazija (1919-1947.) Plavi dvorac (drugo ime za rezidenciju), u stilu kasnog ampira, u XX vijeku korišćen je kao galerija za izložbe i bijenala, a od 2010. godine postaje rezidencija predsjednika Crne Gore. U dvorištu,rezidencija 1910. godine dobija teniski teren na kojem Luka Komerio fotografiše princeze na rolšuama i bazen gdje se snimaju fotografije dvorjana u barci. Iza i ispred Plavog dvorca, sa obje strane Njegoševe ulice, prostiru se parkovi koji su čest motiv razglednica - posebno Gradski park sa ljetnjikovcem. Parkovi su snimani panoramski,sa pozicije brda pored puta kojim se ulazi u Cetinje. U komšiluku je, ne manje graciozno, Englesko poslanstvo sagrađeno 1912.godine. Arhitekta Harti zamislio ga je kao engleski ljetnjikovac. U njemu se poslije II svjetskog rata nalazio klub Kulturnih i javnih radnika - stecište cetinjskih intelektualca i umjetnika. U mom djetinjstvu, 80-ih godina XX vijeka, u Engleskom poslanstvu organizovana je biblioteka. Danas je tu smještena Akademija muzičkih umjetnosti iz koje zvuci klasične muzike oplemenjuju grad.

Između dva svjetska rata (1918-1941), kada je Cetinje bilo upravni centar Zetske banovine, u Njegoševoj ulici grade se javne građevine. Hipotekarna banka, djelo arh. Bogdana Nestorovića, podizana je od 1934-1936. godine, u duhu eklekticizma, sa impozantnom fasadom visokog kamenog stepeništa i statuama koje predstavljaju Crnogorku i Crnogorca u narodnoj nošnji. Zgrada se posle II svjetskog rata koristila za upravnu zgradu elektroindustrije „Obod“, a danas je u njoj smješteno Ministarstvo kulture. Tu je i Francusko poslanstvo, zgrada u art-nuvo stilu, prekrivena zastakljenim pločicama. Neminovno, većina zgrada i kuća dobila je drugu namjenu. Delja, lik iz romana Bibliotekar,Marka Špadijera,kada odluči da prošeta Njegoševom ulicom do Titovog trga, kaže: Šetnja Cetinjem je kao hodanje između kulisa po istorijskoj pozornici poslije predstave. Sačuvani su kostimi nacionalne drame, ali se taj komad više ne daje. Nastala je zbrkanost, zdanjima koja su građena za jednu namjenu, dati su novi sadržaji…

U poratnom periodu, gubljenjem funkcije administrativnog centra Republike, mnoga zdanja su ostala bez adekvatnih sadržaja, te su osuđena na propadanje. Građeno je na mjestu dotrajalih objekata, i tako su podignute zgrade:SDK, Elektrona, Beka itd. koje se na različit način uklapaju u postojeću cjelinu. Cetinjani se šale: Kad bi kralj Nikola danas oživio poznao bi svaku kuću!

Cetinjska stambena kuća evoluira ka savremenom izgledu i potrebama proevropskog stila i gradske kulture življenja. Spratne kuće nastale su i kaoposljedica nedostatka poslovnih prizemnih prostora u glavnojulici. Grade ih mnogeimućnije i trgovačko-zanatlijske porodice.Gornji dio Njegoševe ulice riznica je cetinjskih, reprezentativnih porodičnih kuća podignutih za jubilej proslave 1910. godine koje su odredile djetinjstvo grada.Kuća Đukanovića, građena prema projektu vlasnika, inžinjera Marka Đukanovića, popularno nazvana Četiri godišnja doba, zbog betonskih figura na glavnoj fasadi, čini se da je urađena pod uticajem pariskih vila. Kuću Lepetića, kasnije Crnogorsku banku, a danas Muzej novca CBCG, na samom izmaku vijeka, kao svoju porodičnu kuću na broju 110, gradi Miloš Lepetić, već afirmisani neimar.Kuća Vukotića (1910), građena po projektu inžinjera Jovana Maguljanija, prvi je objekat stambene namjene odarmiranog betona na Balkanu, u avangardnom kubističkom stilu.

U tipičnoj jednostavnoj, spratnoj cetinjskoj stambenoj kući u nizu, nalazi se apoteka sa autentičnim enterijerom. Otvorena je 1878. godine, kao prva državna apoteka u Crnoj Gori. Privatizovao je Hercegovac Jovo Dreč, a njen posljednji vlasnik, Krsto Matanović – Ćeklić, preselio je u svoju kuću u Njegoševoj ulici. U zakupljenim privatnim kućama otvorene su dvije zanatske škole. Prvu te vrste u Crnoj Gori, za vezivo zlatom, svilom i koncem pomoću šivaće mašine, držao je zastupnik Singerovog društva, Risto Rundo, dok je finansijer druge knjigovezačke škole i radionice (1904) bio Maksimilijan de Mek.

Cetinje nije nikada u žurbi. Šetajući, nailazite i na divne, potpuno različite, vizure poprečnih ulica. Tamo gdje se Njegoševa siječe sa Dvorskim trgom, vidi se kraljevski dio Cetinja, sa Zmajevom ulicom.Na kraju Njegoševe ulice prostire se savršen kulturni pejzaž sa brdom Orlov krš. U sledećoj ulici, Dečanskoj, između kuća blista pejzaž sa Manastirom i Tabljom. Ivanbegova se završava, kako kaže Paskal Delpeš, supruga pisca Danila Kiša - u stijenama. Na Cetinju je bilo nježnosti. Cetinjska gospoština je nešto posebno… Skromne kuće građene po mjeri čovjeka.

Sve ulice Cetinja slivaju se u Korzo. Šeta se tačno određenom rutom, od Ružine trafike do engleskog poslanstva i tako - što više krugova. Glavna špica je od 19h do 22h. Ako tuda niste prošli tokom dana, ako niste sašli u pjacu, kao da nigdje niste bili. Visoki prozori naših baka bili su puni cvijeća, mahom begonija, i lijepih jastučića na koje su se one naslanjale i promatrale dešavanja i šetnje ovom glavnom okosnicom grada kuda su svi oni što su držali do sebe - morali proći.

Istoriju glavne ulice najlakše je pratiti na fotografijama gdje je možemo, kao arheolozi, listati u raznim periodima, sloj po sloj, ili ući u okvir slike tadašnjeg života grada. Motivi koji najviše privlače pažnju fotografa u donjem dijelu Njegoševe ulice su Djevojački institut (1871) i neizbježni Grand Hotel – Lokanda. Veliki broj fotografija snimljen je sa gornjih spratova hotela. Na tim fotografijama najlakše su uočljive transformacije ulice. Istorijski poznat pod nazivom „Lokanda“, hotel je izgrađen 1864. godine, kao prvi hotel u Cetinju, sa restoranom i osam soba - kamara. Kasnije je rekonstruisan i dozidan, a promijenjeno mu je i ime u Grand-hotel. Lokanda nije bila samo prenoćište, ona je bila mnogo više od hotela. Bila je stjecište susreta mnogih poznatih domaćih i inostranih ličnosti, a pružala je i niz aktivnosti za zabavu i razonodu. Roman Mome Kapora, Zelena čoja Montenegra opisuje dešavanja u njemu 1876. i partije pokera u zelenom salonu između Osman paše i pukovnika Tomela. U njoj se igrao i bilijar, šah, organizovale su se igranke, maskenbali, zabave oficira, dočeci Nove godine, izbor za mis Crne Gore… Vjerovatno neko od gostiju hotela 1892. godine šalje i prvu razglednicu Crne Gore u svijet, sa motivom Cetinja, autora Križeka. U Lokandi je u prvoj deceniji XX vijeka bilo smješteno diplomatsko predstavnistvo SAD. Nakon zemljotresa 1979. godine objekat je srušen.

U mojoj ulici otvara se i nekoliko fotografskih ateljea: 1905. godine,u kući broj 88, dvorski fotograf Đorđe Đorđević; u kući broj 90, atelje Lovćen Marka Vujovića 1917. godine; sa druge strane ulice ateljei Branka Martinovića i Tonćija Krstićevića, 30-ih godina XX vijeka, kao i još nekoliko fotografskih ateljea u poprečnim ulicama.Ispred njihovih objektiva u luksuznim ateljeima, opremljenim po evropskoj modi, defilovala je emancipovana građanska klasa, dvorjani, stranci, seljaci. Oglase, reklame njihovih radnji, nalazim u starim novinama, koje bih u ljetnjim mjesecima, kad bi poslije ručka sve zaspalo u hladu, posuđivala i čitala u Narodnoj biblioteci „Njegoš”, u nekadašnjoj zgradi zadružnog doma u gornjem dijelu ulice.

Puno je stranaca fotografa snimalo Njegoševu ulicu – npr. Rudolf Mosinger, Idit Daram, Klara Siprel, Ljudevit grizbah, František Kratki… Te fotografije je, kao predložak, koristila čitava plejada značajnih cetinjskih izdavača razglednica: povlašćena knjižara P. M. Kaluđerović, N. G. Goulli, R. Biljanović, V. N. Martinović, N. Knežević, A. Rajnvajn i M. Vujović. Tema razglednica bilo je sve novo što se gradilo, ali i svakodnevnica. Crno-bijela razglednica sa naslovom Cetinje: Glavna ulica put nove varoši; pogled od Balšića Pazara, prikazuje jedan običan dan, psa lutalicu, šetače - neke obučene u nošnju, a neke u kombinaciji nošnje sa građanskom odjećom, kaldrmisani trotoar od finog kamena sa kanalima, kunetama za kišu (otvoreni atmosferski kanal), kuće okićene zastavama. Uobičajeni život Njegoševe ulice na trenutak prekinuo bi samo fotograf – izazvao pažnju nekih građana i djece koji su u jednoj grupi stajali i gledali što se dešava. Tu su i već postavljene bandere za rasvjetu koje je grad dobio izgradnjom prve električne central u Crnoj Gori,1910.godine. Kasnije se električna energija postepeno uvodi iu gradske kuće. To su zabilježili i mnogi posjetioci kao i D. Konrad, koji kaže: „Osobito za ljetnjih noći,čitav grad se preliva u radosnim bojama prirodnog svijetla i umjetnog električnog osvjetljenja”. Brojne kafane, bioskop Gordića, hotel Imperijal, pansioni, ljetnje bašte sa muzikom i ostali sadržaji davali su Cetinju izgled tipičnog evropskog grada toga vremena. Današnja pošta, na ukrštanju Njegoševe ulice i Pete Proleterske brigade, danas je malo manje vidljiva od krošnji zgrada hotela „Njujork“. Pošta je sagrađena 30-ih godina prošlog vijeka, na lokaciji prve cetinjske kafane koja je poticala iz 1832. godine. U novije vrijeme, prema projektu Vukote Vukotića, sagrađeno je bočno krilo Pošte sa mansardnim potkrovljem. Središnji dio Njegoševe ulice bio je i poprište događaja - kolaža jedne serije futurističkih razglednica Crne Gore sa docrtanim tramvajima, koji idu žicama ali na nebu, letećim balonima, kolima.Srećom, tramvaji nisu krenuli ovom ulicom - ostala je i danas mirna, pješačka zona.

Na fotografijama i razglednicama prikazivane su brojne povorke, svatovi, sahrane, kao i dugotrajni radovi na izgradnji ulice - prepravke, dogradnje, kopanja. Naime, 1910. trajali su radovi na izgradnji vodovoda, a Njegoševa ulica prekopavanaje i 1936.godine. Nije samo tada, ali – kako tada, tako i do sada, pa ljudi vele: Jad te naša’ ka’ cetinjske ulice!

Sa našom ulicom rasli su čuveni slikari, arhitekte, istoričari, glumci, operski pjevači, drugi umjetnici i puno pionira u nekoj profesiji ili zanatu, čudaci, osobenjaci, važni i lako zaboravljivi ljudi, koji su kratko stvarali istoriju grada, a zatim naglo iz nje iščezli.

U ime njih, osjećam se kao čuvar adrese moje Njegoševe ulice, i moga Cetinja, jer živjeti na Cetinju, znači biti osuđen na intimnost sa istorijom.