njegoseva.me
Nazad
Idi na galeriju!

Herceg Novi

Sve ulice nose ime nekoga ili nečega čemu su posvećenje – samo Njegoševa njemu pripada

Koliko puta ste i sami izgovorili, a tek koliko puta čuli, frazu – “svaka ti je ka’ Njegoševa”. Naravno, svi znamo da se to odnosi na izuzetnu intelektualnu posebnost nekog iskaza čija ultimativna genijalnost je poređenje sa našim najvećim umom rođenim na svijetlom Cetinju i školovanim u predivnoj Boki, tačnije ovdje, u mom Herceg Novom – ej zamislite vi to!!! zamislite kakav je to grad koji je prvu pismesnost utkao jednom od najpismenijih Južnih Slovena, najvećoj intelektualnoj gromadi i autoritetu sa ovih prostora – Petru II Petroviću Njegošu.

No, da se vratim na ono svaka ti je ka’ Njegoševa – dakle možda neko nekada i izgovori poneku intelektualnu konstrukciju, konstataciju, uradi nešto, pomisli nešto, poigra se nečim, čak i donese neku knjigu…ili bilo šta što donekle može biti okarakterisano superlativnim pridjevom skrojenim od poređenja – “ka’ Njegoševa”….ali da li ste čuli ikada da je neko rekao – ta ulica je ka Njegoševa???

Ne, ni ja! Nikada!

Kod nas u Novom ima predivnih ulica i trgova i svi oni nose ime nekoga od velikana “naših naroda i narodnosti” ili gromada koji su nam omogućili da sada živimo slobodno – Trg Maršala Tita, Šetalište pet Danica, ulica Save Kovačevića, Stepenište 28. oktobra, trg Nikole Đurkovića, ulica Marka Vojinovića, park Svetog Leopolda Mandića, trg Marka Cara… i nijedan od tih toponima nema ime interpretirano u prisvojon imenici – nije Titov trg, nije Savina ulica, nije Markova ulica, nije Leopoldov park, nije Daničino šetalište…ne sve one nose njihovo ime i zaslužuju to.

Međutim, samo jedna jedina ulica je Njegoševa.

Samo ta ulica zaista pripada nekome i to nekome koji, rekao bih i jedini, zaslužuje da mu pripada najveća, glavna, kičmena ulica oko koje se današnji Herceg Novi stvarao i formirao u grad – u urbanu sredinu kojoj je i veliki arhitekta Nikola Dobrović konture i izgled želio, čak i počeo, davati upravo po tom kičmenom stubu – Njegoševoj ulici.

Upravo kao što je Njegoš pripadao i pripada Herceg Novom gdje je i bio njegov prvi susret i Boke Kotorske, i to kada je Rade Tomov bio u dvanaestoj godini svoga života - “Savremenici su ga te 1825. opisali kao lijepo dijete ozbiljnog izgleda i pitomog izraza. Mladi đak, sinovac mitropolita Petra I Petrovića Njegoša došao je u Toplu, u Herceg Novi da bi se školovao i pripremio za nasljednika. Petar I je vjerovao da mladi Rade „čovjek od posla i razuma“ i da može da bude dostojanstven naslednik i vladika. Prije dolaska na Toplu Njegoš je sticao znanje na Cetinjskom manastiru kao đakon. Bio je nadaren i upijao je znanje kroz predavanja, gusle, priče i razne događaje. Petar I je uvidio darovitost svog sinovca i želio je da stekne kvalitetno obrazovanje. Ruski dvor u Petrovgradu je odbio mogućnost obrazovanja u Rusiji. Postojala je mogućost školovanja u Londonu, međutim Petar I je odbio tu ponudu, a izabrao je Boku Kotorsku. Zadatak sticanja obrazovanja mladog Njegoša prepušten je jeromonahu Josifu Tropoviću iz manastira Savina. Josif Tropović je bio čovek na dobrom glasu. Bio je cijenjen među bratijom i popularan u narodu, odgovoran i posvećen svom poslu. Danas je najpoznatiji po tome što je bio prvi značajniji učitelj mladom Njegošu” – zapisano je u “Stazama Boke” – tako i njemu pripada ulica koja izvire iz glavnog trga ispod Tore (Sat kule) i teče polako i nježno prema zapadu, oslanjajući se na fasade Zapadnog podgrađa, na parkove Boka i Svetog Leopolda, dodirujući moderne butike smještene u kamenim fasadama, svjedočeći Dobrovićevoj zgradi Pošte i vizurama ka moru, pozdravljajući zadužbine Pavkovića, Dukovića, ali i najboljeg novskog gradonačelnika ikada Mirka Komnenovića i kuće još jednog velikana književne i društvene misli, još jednog kojem je svaka bila “ka’ Njegoševa”, jednog i za sada jedinog nosioca Nobelove nagrade sa ovih prostora – Iva Andrića, spušta se dalje upravo pored škole Josifa Tropovića, koja je sada renovirana i zove Njegoševa škola, a ulica ide dalje i upravo iz tog svjedoka nekih prošlih vremena dodiruje neke svjedoke modernih vremena – teniske terene i preko Milašinovića mosta, pored Novosadskog odmarališta spušta se dalje ka zapadu do vile Galeb i početku centralnog djela Igala.

Mnogo simbolike! Pomislio bi neko - slučajno! Ne, ne može biti slučajno. Sve to pripada Njegošu i ulici koja je njegova. I sve to, iako je možda bilo i prije Njegoša i, iako je poslije Njegoša, sve to jeste on u Herceg Novom – sve to kao sjajna metafora onoga što je i sam Rade Tomov promovisao i želio sprovesti – kreće iz Starog grada iz samog starog jezga, korjena stvarnja identiteta grada i pripadajućih mu ljudi i ide ka Zapadu, ka razvijenoj civilizaciji, prateći u korak vremenski kontekst u kojem nastaje i nadilazeći ga svojom genijalnošću i nevjerovatnom sposobnošću da adaptira i kombinuje ono odakle izvire sa onim gdje stremi. A stremio je Njegoš kao i njegova ulica u Novom, ka širinama, ka beskraju, ka besmrtnosti koju ti daje ono odakle si potekao i ono što što si od sebe stvorio, živeći i obrazujući se institucionalno ali i van institucionalno. Upravo takvo obrazovanje daje Njegoševa ulica u Herceg Novom – institucionalno onima koji su tuda išli do škola i zanatskih radnji učeći za svoje buduće zvanje, a istima njima van institucionalno dok su sjedali na gvožđima (šipkama) dobacujući jedni drugim i mangupišući se ne bi li bili u centru pažnje „korzoa“ i sklapajući prve sosptvene ljubavne sintagme krunisane potom i prvim poljupcima u nekoj od obližnjih škuribandi.

Edukuje Njegoševa i dalje i stalno i ako joj se neće, jer svjedoči o vremenu prošlom i vremenu sadašnjem, ali nagovještava i vrijeme buduće. Pa tako kada pogledate zgradu koja nosi Njegoševa broj 1, vidite zadužbinu Lesa Pavkovića u svedenom baroknom stilu koja je danas – gle čuda – Banka. Krećete dalje ka zapadu popločanom Njagoševom ulicom, njenim dijelom koji je isključivo pješačka zona i iza vas na trgu ostaje još pet banaka pored one pomenute, a pred vama su supermarket, apoteka/drogerija, butik, butik, butik, butik, pa opet butik, butik, pa butik, časovničar, zlatar, i onda sa desne strane ona mračna strana svedok lošeg dijela vremena prošlog i vremena sadašnjeg – oronuli, urušeni Mliječni restoran kao simbol propale privatizacije hotelsko-ugostiteljskog preduzeća Boka – to je ona crna rupa koja je nažalost stalna konstata Crne Gore u kojoj sve, pa i Njegoševa mora imati svoje ALI – čisto da ne bi bilo sve harmonija, idila i ljepota kao što je more pod gradom, ili ovo predivno plavo nebo nad nama i nevjerovatni Orjen i Lovćen koji ga dodiruju. Jer ta ljepota nije subjektivna, nije fantazija i lokal-patriotizam nekoga ko piše ovo, ne to je nešto što je upravo i veliki Njegoš napisao, i ne znam da li je i jedan grad još takvim epitetom u svojim djelima častio. Naime, nakon odlaska sa školovanja iz Herceg Novog, Njegoš se opet vratio u Novi poslije sedam godina i posjetio je manastir Savina 8. decembra 1833. godine. Postoji pretpostavka da su baš tada nastali stihovi Gorskog vijenca posvećeni Herceg Novom, jer ni sam veliki genije nije mogao da ostane nijem na ljepotu, sklad, ali prije svega dušu i auru Novog grada koji je ukrotio more i broji mu valove dok ga zapljuskuju. Grada kojeg Rade Tomov dodatno veliča dajući mu mudrost jednog starca sa brojanicom, smirenog i zamišljenog u mentalnoj korelaciji sa morem.

A to more, taj predivni plavi prijatelj, drug, lider, učitelj, saborac, čuvar i kaznitelj, se vidi najbolje upravo tu, tu gdje završava pješački dio Njegoševe, gdje terasa Gradske kafane otvara vizuru na pučinu, na plavetnilo Jadrana čija duša se između Arze i Prevlake uvlači u Boku i tu ostaje, ostaje za uvijek kao što ovaj divni zaliv ostaje zauvijek dio duše i identiteta svakog ko je ikada u njega ušao, ko je ikada osjetio ovaj jodizirani zrak pomiješan svježinom i gordošću crnogorskih i hercegovačkih brda, kulturom i ponosom bokeških pomoraca i ribara, zrak koji ti formira ličnost i koji se jedino riječima može približno definisati kao dah slobode. Tu, na tom prelomnom dijelu ako se okreneš ka istoku, vidjećeš odakle izvire Njegoševa ulica, vidjećeš Lovćen – vidjećeš ga u svojoj svojoj grandioznosti kako se slobodarski, ponosno, prkosno, ali i vizionarski izdiže iznad Boke i pokazuje nam odakle je krenuo Rade Tomov i gdje se vratio i otišao na svoje vječno počivalište. I upravo iako ne zvanično, reklo bi se da je Aleksa Šantić, diveći se ljepotama Boke, 1906. godine u pjesmi Boka napisao i posvjetu velikom Njegošu i kako kaže njegovom Lovćenu gdje najveći crnogorski sin i počiva i odakle će krenuti sloboda o čijoj će pobjednoj snazi preko cijele zemlje sa brda do mora nositi orlovi svojim krstarenjem beskrajnim plavetnilom obojenim ranama sa ruku sa kojih su skinuti lanci. I slavljenje zlatnog Dana slobode, kako ga naziva Šantić, najbolje znaju da nose geniji kojima se u malim narodima gnijezdo vije, ali i oni koji im besmrtnost daju posvećujući dio svoga grada tim velikanima.

I kao Njegoš ili već pomenuti Ivo Andrić, tako i Aleksa Šantić, pa Kostić, Raičković, Džumhur, ali i Dado, Lubarda, Tošković, Stanić....i mnoge druge gromade naše umjetnosti su učili, stvarali, živjeli, hodali Njegoševom ili oko nje.

I svi oni imaju ovdje neki toponim koji nosi njihovo ime, ali samo je kičma grada, samo je jedna ulica njegova – Njegoševa.